Ode ti je najveći problem sve: struktura roditelja, mentalitet, novci… Skeptici na sve strane. Najdraže im je reć „neće ti bit ništa od toga“ – jada se Mane.
- A oće bit šta? – pitamo.
- A zato smo zvali Slobodnu da dođe – veli on.
Mane je Marinko Ivanišević, a tema o kojoj pričamo je lokalni nogometni klub, čiji je Mane predsjednik, odnosno dječja škola nogometa, koju je Mane pokrenuo još krajem 2006. godine.
Ne’š ti čuda, kazat će možda čitatelj, pa bar te dječje škole nogometa vrcaju na sve strane: zar to „piza“ duplericu u novinama?
I bio bi takav sumnjičavi čitatelj potpuno u pravu, da nije ključnog podatka: priča se odvija na otoku Visu, koji već ravno 30 godina, još od 1979., nema niti nogometno igralište!
- Ovo je prvi put da se radi samo s dicom, i prvi put da smo spojili Vis i Komižu, jednu i drugu dicu. Dotad je bija antagonizam, a sad se zovu na rođendane, i roditelji su se zbližili – kaže Mane, dodavši da aktivno trenira 50-60 djece.
- A bilo ih je 90 u početku – veli. - Bilo je i desetak djevojčica, sad je samo jedna ostala, mala Viki iz Komiže.
Do te 1979. godine Vis je imao i igralište i Nogometni klub Naprijed. Štoviše, te je godine i Hajduk gostovao na Visu i igrao s Naprijedom u slavu 35. godišnjice svoje obnove na Visu i tadašnjih utakmica, pod okriljem Titovih partizana, s britanskom vojskom.
Spavanje na brodu
Međutim, te 1979. nogometno je igralište političkom odlukom pretvoreno u kompleks teniskih terena za lokalno hotelsko poduzeće, čime je nogomet na otoku Visu umro: bez igrališta, klub se ugasio, i sljedećih 27 godina život je na Visu tekao bez „najvažnije sporedne stvari na svijetu“.
A onda je krajem 2006. Marinko Ivanišević shvatio da je život bez organiziranog nogometa još besmisleniji nego inače.
- Vidija sam da dica nemaju di igrat, a potaka me i moj mali, i onda sam reka sam sebi: „Mane, zašto ti ne bi osnova klub?“
I tako je Mane sa šačicom entuzijasta registrirao nogometni klub i dao mu ime „Vis“, čime se nogomet vratio u višku paletu sportova, koju čine još jedrenje, balote i kriket. Treninzi su se najprije odvijali na igralištu ispred osnovne škole, a potom u gradskom Sportskom rekreacijskom centru „Issa“.
Konačno, u svibnju 2007.
NK Vis je odigrao i svoju prvu utakmicu: pred oko 300 navijača viški dječaci stari devet godina poraženi su od Turnovca (škola nogometa kod splitskog Karepovca) s uvjerljivih 4:1, ali će se pamtiti da je povijesni gol za vodstvo Višana postigao Ivo Mandaković, da bi gosti potom potpuno preokrenuli rezultat. Istog dana viška selekcija do 11 godina pobijedila je svoje vršnjake iz Turnovca s 3:2, da bi potom selekcija U-13 Visa u svom prvom nastupu deklasirala mravinačku Slogu s 5:3.
Višku školu nogometa u to je vrijeme vodio trener iz Nogometne akademije HNS-a Mili Butterer (pri čemu su Višani iskoristili činjenicu da je prof. Buttereru supruga iz Komiže). U tom su se razdoblju mali Višani uključili u službena natjecanja županijskih liga.
- Njima je teže nego ijednoj drugoj ekipi u ligi – kaže Mane. – Svaku subotu kad idemo na natjecanje dica se dižu u 4.30, brod za Split gre u 5.30, i onda dalje autobusom, ovisi di igraju, i oni su do utakmice već umorni. Evo sad su išli igrat na Brač, znači prvo do Splita brodom, pa brodom na Brač, pobijedili, pa nazad u Split i na brod za Vis, i svi pozaspali od umora na brodu, kako neće.
- Dobro, ali zato su i vama Bračani došli umorni, kad ste vi bili domaćini na Visu – kažemo.
- Ma jesi ti lud, koji domaćini? – čudi se Mane. – Kako ćemo bit domaćini kad nemamo igralište? Nama niko ne dolazi, mi smo svake subote gosti. To nam stvara i troškove i sve, da ne govorim kako nikad nismo domaćini. Dobro, stvarno nam svi izlaze u susret, od drugih klubova do Jadrolinije.
Ambicije su rasle i onda je, prije negdje godinu dana, na Manetov poziv iz Vranjica u Vis stigao nogometni instruktor i trener Miljenko Mandić, koji se okružio pomoćnicima Ivicom Vladušićem i Ivicom Rokijem, inače rođenim Višanima, tako da Vladušić radi s najmlađima, Mandić s pionirima, a Roki s kadetima.
Neću beton, daj ledinu
- Čim sam doša, odma sam reka: „Neću beton, ajmo tražit ledinu, samo da mi ima dužinu i širinu“ – priča nam Mandić. – Jer sam vidija: dica mi ode treniraju na malo igralište i dobro odigraju, a kad odu na gostovanje i izađu na veliki teren, izgube se, svi u gužvu. Zato šta nisu navikli na dužinu i širinu.
- I onda sidi u auto i traži po otoku di ima ledina – veli Mane. – I tako smo našli to u vojarni.
Dakle, poštovani čitatelji, u toku je izgradnja prvog travnatog igrališta na otoku Visu, i to na području bivše vojarne Samogor.
Trenutno aktivisti kluba uređuju privremeno igralište na spomenutom prostoru, tik do velikog Kerumovog diskonta.
- Ima godinu dana da ravnamo bagerima. Posadili smo travu lani u deseti misec i sve do prolića nisam da nikome da igra, dok trava ne izraste – priča Mane. – Sad će mi doć bager odnit onu zemlju, još da poravnamo onaj dio u sredini di je bija stari heliodrom i spojimo ove dvi livade, imali bi 110 metara puta 64, a s tim možemo bit domaćini.Tamo gori bi napravili teren s umjetnom travom, tamo desno poravnat za dvi svlačionice, malo tribina, i to bi nam za prvu ruku bilo dosta.
Pismo Željku
Valja reći da je već izrađen i Idejni projekt, za koji je nogometni klub dobio i suglasnost Grada. Realizacija novog igrališta zajednički je projekt Grada Visa i Grada Komiže, kao i Županije splitsko-dalmatinske, te resornog ministarstva.
- Kojeg ministarstva? – pitamo direktora kluba Ivu Radicu, koji je otprije nekoliko dana i novi gradonačelnik Visa.
- Bija je Primorac tu i reka da će pomoć kad napravimo prostorni plan, ali da je to veliki projekt pa da će dogovorit s Kalmetom da i on da ruke – govori gradonačelnik, tumačeći nam svoju viziju velikog sportskog kampa s glavnim igralištem, dva pomoćna terena, polivalentnom dvoranom, parkiralištem, tribinama za 1000 ljudi, smještajnim kapacitetima za 600 osoba, saunom, bazenom, restoranom…
- Računali smo da bi 240 dice moglo istovremeno trenirat, a to znači 16 različitih klubova – kaže direktor i gradonačelnik Radica. - Tražit ćemo pomoć države i strateškog partnera.
- A je li Kerum šta da? – pitamo, gledajući veliku reklamu za Kerumov diskont, odmah do budućeg igrališta.
- Ništa još. A pedeset puta smo mu pisali – kaže gradonačelnik i direktor Radica. – Nismo baš pedeset, ali jesmo deset. I ništa. Ali ja se nadam da ćemo sad, kad smo i on i ja postali gradonačelnici, moć razgovarat. Ne virujem da ne bi pomoga.
Manina jadikovka
Recimo, ja ne razumin te roditelje – govori Mane. – Sin ti tri godine trenira, a ti nisi doša nijednom u klub ga vidit, ne znaš ni ko mu je trener. Da ne govorim o radnim akcijama: koliko puta sam ih zva i stavlja obavijesti po mistu, i nikad niko nije doša. A dresovi! Ja ih uzimam svaku subotu i perem, evo sad mi se suše isprid kuće, a nijedan roditelj se još nije sitija. Uvik kažu da nemaju vrimena, a ja sam ugostitelj, moram 24 ure dnevno bit tu, pa opet imam vrimena. Jučer sam kosija travu u Samogora, rješavam mrave po igralištu…
- A što vam žena kaže na to?
- A da sam lud, šta će žena reć drugo.
Damir Pilić
Dražen Gazija
Izvor: Slobodna Dalmacija
Ocijenite članak
(Ocijenjeno 1 puta, Ocjena: 4/5) Spremite u bookmarks
Najnoviji komentari